Hleb kao magijsko sredstvo

Hleb moe postati posebno magijsko sredstvo ako se umesi u odreeno (sveto) vreme i
na odreeni nain. On tada „zahvata“ sakralnu snagu tog vremena i uvajui je u sebi,
oslobaa je onog trenutka kada ovek takav hleb pojede ili ga suprotstavi demonskoj sili.
Tako, u boljevakom kraju u Srbiji, kada doe do pomraenja sunca napolju su
pljuvakom mesili kolai, koji su uvali i u sluaju bolesti potapali ga u vodu i tu vodu
davali bolesniku da pije[21]. Srbi u Levu davali su bolesniku od padavice da pojede deo
kolaia koji je umeen u vreme pomraenja meseca i koji se nazivao“ized“[22]; slino se
postupalo i u Jadru[23] i okolini Sokobanje[24]. Umesto hleba u vreme pomraenja sunca ili meseca pripreman je kvasac za leenje raznih bolesti, kao to su to inile babe bajalice u
Homolju (tri babe u kui najmlae od njih donesu vode zahvaene s tri mesta i sipaju u
tepsiju koju je nekom doneo kum udovac na svadbu; tepsiju s vodom ostavljale su u
dvoritu na trokrakoj stolici izmeu dva rodna drveta; od te vode, kada se u nju
„ogledne“ mesec i neprosejanog kukuruznog brana, uz sloenu proceduru, spremale su
lekoviti kvasac)[25]. U Bugarskoj od Ignjatovdana do Vasiljevdana ene su „dvorile“
kvasac („pazene kvasa“), koji je kasnije sluio kao lek od raznih bolesti. Uoi
Ignjatovdana ene su se skupljale u jednoj kui i tu, dok su ostale igrale kolo, dve
devojke (prva u majke i zadnja u majke) zamesile bi kvasac okrenute leima prema
navama. U brano su stavljale u prah istucane lekovite trave i ugljevlje od leske, javora i
cera. Kvasac su uvijale i ostavljale ga u ugao sobe a pored njega je cele noi bdila jedna
devojka ili ena, dok su ostale za sve vreme igrale kolo. Sledee veeri kvasac su nosile u
drugu kuu i prema njemu se na isti nain postupalo. Tako su inile 12 noi, s tim to su
kolo igrale tri noi: uoi Ignjatovdana, na Badnje vee i uoi Vasiljevdana[26].
U Bugarskoj (Klisura) od okaenog brana sa Badnje veeri mesili su mali hleb, ije su
delie potapali u vodu i davali bolesniku kao lek od strave. Brano za taj hleb sejali su na
situ obrnutom naopako, a testo su prvo delili na devet, zatim na sedam, pa na tri dela, da
bi ga na kraju ponovo sjedinili[27]. U preslavskom kraju bolesnicima od besnila davali su
da piju razmuene lepinje pravljene od kvasca ostalog od Ignjatovdana (Ignaden) i
uzetog zupcima dva daraka (vrsta grebena)[28].

Hleb moe postati posebno magijsko sredstvo ako se u njegovom meenju dodaju neki
elementi od kultnog znaaja, tj oni koji nose mitoloku poruku, kao to su: stucane kosti
od ptice, krv petla, urevdanska rosa, mleko od majke i erke itd. Takav hleb po pravilu
je drukijeg oblika od uobiajenog, a najee je s rupom u sredini, tzv. „upalj kola“.
Korien je u ljubavnoj magiji, za zatitu od gradonosnih oblaka i dr. Ovde e biti
ukazano na neke od naina spravljanja takvih hlebova, na njihovu namenu i skrivenu
poruku koju oni nose.

Na Crnogorskom primorju, u okolini Bara, devojka uhvati pticu pliskavicu, skuva je i
izvadi sve njene kosti i odnese ih na reku. Tamo ih pusti u vodu i gleda koja e od njih
krenuti uz maticu, pa nju uzme, sitno je istuca i stavi u brano koje je uzela s etiri
mlinska toka. Uz pomo komadia voska od toga saini kolai, upalj u sredini i kroz
njegov otvor pogleda momka za koga eli da se uda[29]. U boljevakom kraju devojka
koja eli da opini momka, na urevdan pre sunca maramom „obere“ rosu sa ita,
iscedi je u sud i njome zamesi od peninog brana okrugli kolai s rupom na sredini.
Kroz njega prvo pogleda sunce, pa onda momka koga voli i za koga eli da se uda[30]. U
Bosni je uplji kolai pravio momak od prvog brana novog mlina i buio ga starim
vretenom. Kroz otvor kolaia kradom je gledao devojku govorei: „Kako se je onaj mlin
okretao, koji je ovo brano mljeo, onako se i ti za mnom okrenula“. Bilo je potrebno da
izabrana devojka malo od tog kolaia i pojede[31]. U nikoj okolini kolai za
opinjavanje momka meen je vodom koja se slivala niz lea i koja je hvatana na zadnjici
[32]. U Bosni je momak kolai za opinjavanje devojke buio nogom maeta koje jo nije
progledalo, govorei:“Kako god ovo mae nikog ne vidilo, onako ne vidila ni djevojka
(Ana) drugog do mene“[33]. Kod Muslimana u Vlasenici (Bosna) devojka koja je elela
da opini momka primenjivala je sledei postupak: poto zamesi testo i rastanji ga gazei
po njemu, uzme ivu abu i stavi je na to testo (juhku), pa je sa dva leskova tapa kucne
viui: „Zovi mi tog i tog (po imenu)“. Posle skine abu s testa i na njegovoj sredini isee
kruni otvor kroz koji se provue gola a od izvaenog testa napravi pitu maslenicu i dade
je eljenom momku[34].

U ljubavnoj magiji kod balkanskih Slovena esto se pominje uplji hleb umeen mlekom
majke i erke koje doje decu u isto vreme, a u nekim sluajevima umeen mlekom dve
sestre. Priprema ovakvog hleba spominje se u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj i Bugarskoj. Tako
po podatku iz XIX veka koji se odnosi na Srbe krajinike u Hrvatskoj, devojka je
mlekom od majke i erke koje doje, ili od dve sestre, u mladu nedelju pre sunca mesila
prstenasti hlepi („ukuva kovrtanji“), koji je stavljala na mlinski toak da se tri puta
okrene a potom ga suila na suncu. Ovaj hlepi nosila je u nedrima i kroz njega gledala
eljenog momka a komadi mu davala da pojede[35]. U Levu i Temniu (Srbija) takoe
je postojalo verovanje da devojka moe opiniti momka ako ga pogleda kroz uplji
kolai umeen mlekom majke i erke koje su rodile po muko dete i od novog peninog
brana („od jare penice“)[36]. U Visokoj nahiji u Bosni verovalo se da testo za takav
hlepi treba zamesiti apom maeta koje jo nije progledalo[37]. Kod Karavlaha u Bosni
postojalo je verovanje da testo treba umesiti mlekom od dve sestre koje doje decu,
peninog brana i uz dodatak kalopera (Tanacetum balsamita) i loja od koze. Brano je
trebalo prosejati na preokrenutom situ iza lea i pri tome govoriti: „Kako se ovo sito
okree, onako se (ime momka) za mnom okrenuo“. Ovde je bilo potrebno umesiti devet
kolaia i probuiti ih sa devet vretena na kojima se jo nije prelo. Kroz te kolaie
devojka pogleda izabranog momka i dade mu bar jedan da pojede[38]. U Srbiji se verovalo
da mlada treba da pogleda mladoenju kroz upalj kolai i da oboje okuse od njega, da
bi lepo iveli zajedno. Kolai je bilo potrebno umesiti nou na ogledalu, od ukradenog
brana i mlekom majke i erke[39]. U Maleevu u Makedoniji, da se mu i ena ne bi
svaali davali su im da pojedu pare kolaa, zameenog mlekom majke i erke, koje
imaju po malo dete[40].

Pogaa umeena mlekom majke pominje se u vie predanja o vladaru koji ubija brijaa
zato to brijui ga otkriva neki njegov fiziki nedostatak (najee da ima kozje ui).
Poto vladar (zmaj, psoglav) okusi od pogae koju je svojim mlekom umesila majka
mladia koji ga je brijao, oprata mu ivot jer, jedui takvu pogau on s njim sklapa
pobratimstvo[41]. Inae uspostavljanje srodstva po mleku bilo je poznato u obiajnoj
praksi Junih Slovena[42].
Ukoliko u pripremi upljeg kolaia dominira antiponaanje[43] i kroz njega se poglednu
dvoje, on tada moe dobiti namenu izazivanja odbojnosti i mrnje izmeu mukarca i
ene. Tako u Bosni, ako ena ili devojka primete da ih mu ili momak varaju s drugom,
na prevrnutom situ proseju brana na prevrnutom loparu i od toga umese i na suncu
ispeku upalj kolai („kovrtani“), kroz koji njih dvoje pogledaju, govorei tri puta:
„Kako god ja ovaj kovrtani na izvrnuto sito sijala, a na izvrnutu loparu kuvala, nako se i
on (ime mua ili momka) na nju izvrta“. Smatralo se da e magija biti uspenija ako od
toga kolaia mu ili momak malo pojedu[44].

uplji hleb korien je u obredne svrhe za vreme nekih godinjih praznika, zatim
prilikom prve mue ovaca i prve prolene setve. U blagoevgradskom okrugu u
Bugarskoj, na Todorovdan su mesili upalj kola oko ijeg otvora su stavljali so, beli luk
i devet celih oraha. Od tog kolaa davali su stoci a sredinji deo ostavljan je za sluaj
pojave gradonosnih oblaka. Verovalo se da je dovoljno pogledati oblake kroz taj kola pa
e prestati opasnost od grada[45].

Magijski postupak progledavanja kroz uplji hleb s ciljem da se odabrana osoba
„privoli“ na branu vezu moe biti ostvaren i kroz prsten umrlog oveka, probuenog
slepog mia, njuku ili vodopust praseta boinjara, mrtvaku sveu, probueno srce
krtice, ivanjski veni, osuenu glavu gavrana, konjsku uzdu, bosiljak, sito, nogavicu
gaa itd. Ovaj postupak moe se objasniti poreenjem s rairenim magijskim postupkom
provlaenja, koji je primenjivan u leenju od raznih bolesti ili za dobijanje poroda. On je
obavljan kroz uplji kamen, ivanjski venac, vinjagu, jaram, vuji zev, uzdu, toak,
brojanice, testo, obru za kace ili ispod ila drvea, nepoznatog groba, odra pokojnika,
platanice u crkvi itd[46]. Pregledom realija u oba postupka uoavaju se bitna poklapanja
meu njima, kao to su: predmeti vezani za pokojnike, ivanjski venac, konjska uzda,
testo, neke ivotinje i biljke. Svi ovi predmeti shvataju se kao graninici izmeu sveta
ivih i htonskog sveta. Meutim, po znaenju ova dva postupka se mogu smatrati
inverznim. Provlaenje je simboliki odlazak u onaj svet, da bi se otuda pojedinac vratio
kao ponovno roen, osloboen bolesti, ili, ako se radi o nemogunosti raanja, sa
naklonou htonskih bia za produavanje potomstva. U progledavanju, osoba koja to
ini ve se nalazi iza pomenutih graninika koji dele dva sveta. Na taj nain ona uzima
poloaj kao da je u htonskom svetu, gde pogledom „uvodi“ eljenu osobu, dovodei je na
„vrata“ htonskih bia koja jedino sigurno mogu spajati i razdvajati ljude. Takoe, sve to
je stvoreno u htonskom prostoru ima karakter nepromenljivosti i veitog trajanja. Takoe
est zahtev da kolai za progledavanje mora biti „ispeen“ na suncu, a ne na vatri,
takoe govori o njegovoj htonskoj obeleenosti. Tako u zavrnici grke basme neista
sila se isteruje u pustu planinu, „tamo gde sunce pee malom detetu kola“[47].
Upotrebom mleka majke i erke u meenju takvih kolaia, pojaava se ideja vezivanja,
jer se time stvara simboliki lanac – majka sa svojim detetom i njena erka sa svojim,
spojeni su mlekom u jedan beoug.

Hleb za magijsku namenu meen je i dodavanjem krvi petla. U Dubovcu u Vojvodini, bio
je obiaj da se na Svetog Iliju krvlju zaklanog petla zamesi pogaa, osveti u crkvi i uva
u kui kao lek od uroka. U istom delu Srbije, u Tomaevcu, kola s krvlju zaklanog petla
mesila je „ista“ udovica (koja vie nema odnos s mukarcima) i on je uvan kao lek od
bilo koje bolesti. Po istom izvoru, u Izbitu petlovom krvlju mesili su kolae u vidu lutki,
koje su posle peenja mazali medom i takoe smatrali lekovitim[48]. U Levu i Temniu
ene kojima su umirala deca mesile su lepinju krvlju iz kreste crnog petla bez belege,
boinim kvascem i vinom. Poto je osue, nosile su je sve do poroaja uivenu u pojasu,
zajedno sa srebrnom parom i paretom zlata[49]. U okolini Leskovca, ako nastanu tekoe
izmeu mlade i mladoenje u prvoj branoj noi, davali su im da pojedu pare hleba
namazano krvlju iz kreste petla[50]. U istom kraju mesili su lepinju („kravaji“) krvlju
boiara (po pravilu je to bilo prase) i pekli ga u gluvo doba. Taj hlepi su uvali i davali
ga svinjama u toku godine u sluaju pomora[51].

U Kratovu (Makedonija) bolesniku od velikog kalja u gluvo doba noi mesili su pogau
sastavljenu od brana, pepela, katrana, kopriva i mleka crne magarice.[52]
U narodnoj magiji bio je u upotrebi hleb na kome su bile ucrtane magijske formule
(obino estokraka ili petokraka zvezda, poznata pod imenom „Solomunovo slovo“), ili
zapisi. Najee su takvim hlebom leeni ljudi od ujeda besnog psa. U Levu i Temniu
za takvu upotrebu meen je kvasni hleb od „penice jarice“ (rana penica, sejana u
prolee) u vodenici koja melje na levo. Na njemu je svetenik crnokorastim noem ili
pisaljkom od crnog gloga upisivao „Solomunovo slovo“ i bolesnik je bio duan da takav
hleb pojede[53]. Po drugom svedoanstvu na lepinji su mastilom crtali 30 kvadrata i u
svakom kvadratu je upisivano po jedno irilino slovo. Bolesniku su davali da pojede
(verovatno svaki dan) po jedan komadi hleba na kome je ispisan kvadrat sa po jednim
slovom[54]. U Kuaju, u Srbiji, za bolesnika od ujeda besnog psa skupljali su iz 40 kua
po jedan zalogaj posoljenog hleba i davali mu po jedan svaki dan da pojede[55]. U
karlovskom kraju u Bugarskoj uz pomo hleba vreno je preventivno bajanje kako bi se
pas sauvao od besnila. Na doneto pare hleba baja je govorio basmu, u stvari magijsku
formulu neslovenskog porekla, koja je verovatno nekad ispisivana na hlebu: „Era reptera
moritena morites ma slovo za bes i drugi zverove“. Prebajani hleb davan je psu da pojede
[56].

Ako se u koga posumnja da je to ukrao, postojalo je verovanje da e se odati, ako mu se
dade da pojede hleb na kome su bile ispisane rei: Faraeks“, Erigo, Erafuga.[57]
Obian hleb je mogao postati magijsko sredstvo ukoliko je doao u dodir s realitetom za
koji se vezuje neko mitoloko obeleje. Tako se smatralo da pare hleba uzeto izmeu
psa i make, ako se baci izmeu devojke i momka, ili se momku spusti u dep, moe ih
dovesti do svae i rastave[58]. Takoe postoji verovanje kod Srba da ena moe opiniti
mukarca ako mu kradom podmetne da okusi slepevu pogau ili pare zaboravljenog
hleba iz vodenice koja melje na levo[59].
Kao oblik zakletve u junoj Srbiji je bio poznat obiaj „gaenja soli i hleba“. Naime, u
sluaju da se posumnja da je neko iz sela bacio ini na kuu i time izazvao bolest ili se
smatra da je to uzrok to je porodica bez dece, ena obesi na konopcu hleba i soli a zatim
kae imena osumnjienih za njenu nesreu, pa ga zanjie. Smatrana je krivcem ona osoba
prema kojoj se njihao so i hleb. Da bi ta osoba pokazala da to nije uinila gazila je na
zemlji so i hleb, krstei se i govorei da se njoj samoj desi to to je sumnjie ako je ona
bacila ini[60].

Hleb moe biti i posrednik prilikom isterivanja neiste sile (otelotvorene bolesti) iz
ljudskog tela u neki drugi prostor. U Visokoj nahiji u Bosni, onome koga boli vrat
preporuivalo se da obzine komadi hleba i da ga baci psu da pree preko njega[61]. U
Vukovoj zaostavtini nalazi se i jedno bajanje „od trupca“ (kraste na ustima) koje se
izvodilo hlebom. Baja uhvati maku i prinese joj komadi hleba do usta, govorei:
„Maki trupac“. Taj isti hleb prinese bolesniku do usta i kae: „A (Janku) kruac“. Tako
ini tri puta, a etvrti put kae: „Maki i trupac i kruac“, i dade joj to pare hleba da
pojede[62]. Bajanje hlebom koji se potom baca psu posvedoeno je kod Asiraca, poetkom
I milenijuma pre nove ere. Ako dete plae stavljali su mu pored glave hleb i govorili
basmu protiv straha, a zatim taj hleb povlaili od njegove glave do nogu i bacali ga psu
da pojede[63].