Mudrost vladanja; pravni i politiиki prakticizam
S gospodarskim rastom i bogaжenjem pojedinaca i pojedinih obitelji u Dubrovniku je vrlo rano, veж krajem 10.st (1032. prvi put u analima grada spominju se vlastela i puk) doљlo do druљtvene diferencijacije. Druљtvo se profiliralo u tri klasna sloja: malobrojno plemstvo (vlastela, nobiles) i љiroki puk (populus, plebs), unutar kojega se profilirao izdvojeni sloj takozvanih“dobrih graрana“- dobrostojeжih trgovaca- koji su imovno, osim u zemljiљnom posjedu, bili gotovo izjednaиeni s plemstvom. Udruћeni u organiziranim trgovinskim bratstvima (bogatiji Antunini i neљto manje bogati Lazarini), uspjeљno su i slobodno poslovali ali, osim najniћih administrativnih poslova i sluћbi u gradskoj upravi, nisu imali znaиajnijeg udjela u gradskoj vlasti. I pristup vlasteoskim redovima im je bio u potpunosti zatvoren. Samo jedan put u dugoj dubrovaиkoj povijesti, i to nakon velikog potresa 1667., radi pogibije velikog broja pripadnika vlastele i smanjenja broja иlanova Velikog vijeжa, 10 je obitelji Antunina bilo primljeno u redove vlastele.
Od ranog srednjeg vijeka pa sve do utrnuжa slobodne Dubrovaиke Republike cjelokupna vlast i drћavna uprava bila je u rukama lokalnog plemstva – vlastele (nobiles). Organi drћavne uprave bili su Veliko i Malo vijeжe (od 1238.) te Senat – Vijeжe umoljenih (od 1253.). Veliko vijeжe je iz svoje sredine biralo Malo vijeжe, Senat-Vijeжe umoljenih i Kneza. Malo vijeжe, иlanovi kojega su bili birani na godinu dana s vakancijom od godine dana, bilo je izvrљni organ i Velikog Vijeжa i Senata-Vijeжa umoljenih. Drћavu je predstavljao i zastupao Knez koji je bio biran na mjesec dana s vakancijom od dvije godine dana. Knez je nazoиio i na sjednicama Malog vijeжa ali bez prava glasa. Uvjet za иlanstvo u Senatu kao i za obnaљanje funkcije Kneza bilo je navrљenih 50 godina ћivota.
Veliko vijeжe, temelj i izvor sveukupne drћavne vlasti, иinili su svi muљki иlanovi vlasteoskih obitelji stariji od 18 godina, a od 15.st. dalje oni stariji od 20 godina, pa je 1442. kada je ukupni broj иlanova vlasteoskih obitelji bio 1100 plemiжa Veliko vijeжe brojilo 280 vijeжnika. Broj vijeжnika je tijekom vremena varirao jer ni brojnost иlanova vlasteoskih obitelji nije bila stalno jednaka: pretpostavlja se da je 1423. vlastele bilo ukupno oko 800, 1442. oko 1100, a sredinom 16.st oko 1500, љto je tek 1/7 ћitelja Grada ili samo oko 4 % od ukupnog tadaљnjeg stanovniљtva Dubrovaиke Republike ( tada oko 38.000 - 40.000 stanovnika).
Iz redova Velikog vijeжa birani su uglavnom svi иinovnici koji su radili u drћavnoj upravi : providuri (kontrolori zakonitosti rada upravnih struktura), sindici (nadzornici u upravi na podruиju izvan grada Dubrovnika), kontrolori (nadzornici materijalno-financijskog poslovanja ), kontrolori-biljeћnici (vodili precizne podatke o zalihama vaћnih prehrambenih artikala, osobito ћitarica koje je Republika u sluиaju ratnih opasnosti u dovoljnim koliиinama иuvala u Rupama - bunarima izdubenim u kamenu ћivcu) i dr.
Senat - Vijeжe umoljenih bio je stvarna vlada Dubrovaиke republike. Иinio ga je 51 senator, od 1490. njih 61. U domeni njegove nadleћnosti bilo je rjeљavanje svih vaћnih pitanja vanjske i unutarnje politike
Unatoи ћivotnim nesuglasicama, razmiricama pa i otvorenim sukobima izmeрu pojedinih vlasteoskih obitelji љto je proizlazilo iz razliиitih interesa i materijalnih razlika meрu njima, plemstvo je, kada je bila rijeи o иuvanju drћavnih interesa i slobode bilo izuzetno solidarno. To je bilo naglaљeno iskazano i natpisom uklesanim nad ulazom u vijeжnicu Velikog vijeжa – OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE (Zaboravite osobne i љtitite javne interese). Sliиnu solidarnost plemstvo je iskazivalo i u svojoj potpunoj zatvorenosti prema neplemiжima: u vlasteoske obitelji nije se mogao priћeniti niti jedan neplemiж, иak ni onda kada je pojedinim obiteljima prijetila financijska propast ili utrnuжe loze. Jedini ustupak neplemiжima, vidjeli smo, uиinjen je radi praktiиnih razloga nakon katastrofalnog potresa 1667.
Vlast lokalnog plemstva puku je bila podnoљljiva i, bez obzira љto je ћivot donosio svakojake probleme, veжeg nezadovoljstva meрu puиanima niti oruћanih pobuna u Dubrovniku nije bilo. Tome je doprinosilo i odmjereno ponaљanje same vlastele koja nikada i nigdje nije nepotrebno ili pretjerano isticala svoj status niti je razmetanje bogatstvom smatrala vrlinom.
Mala slobodna drћava nije mogla u tadaљnjem svijetu opstati izvan suvereniteta jakih susjeda niti bez mudrih politiиkih stavova i odluka. Dubrovиani su tako svoju slobodu иuvali plaжajuжi tribut i Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu (500 dukata) i kasnije Otomanskom carstvu ( 12.500 dukata; nakon pada Carigrada 1453. Turci su osvojili i podruиje Bosne i Hercegovine i praktiиno se naslonili na same granice Dubrovaиke republike) a uspjeљnom pravnom i diplomatskom sluћbom ( u 16.st Dubrovnik ima viљe od 50 konzulata u zemljama zaleрa, Sredozemlja i Europe) љtitili su svoje gospodarske interese ne podcjenjujuжi ili naruљavajuжi pravni integritet ni onih od sebe slabijih. Iskriиava politiиka svijest i osjeжaj za realnost trenutka kao i snaћna kulturoloљka komponenta uиinili su tako Dubrovaиku Republiku subjektom koji je љireжi uljudbenu i kulturnu misao u svom bliћem i daljnjem susjedstvu, bio uzor mnogima. Istovremeno i Dubrovnik se ugledao na druge i uvaћavajuжi njihove posebnosti, te jednako uspjeљno trgujuжi i komunicirajuжi i s velikim europskim silama i s malim gradovima drћavama, svoje je druљtveno biжe oblikovao u ozraиju u kojemu je, politiиki pragmatiиno, bilo mjesta i za kozmopolitsku otvorenost prema svima. Najbolji primjer u tom pogledu je postojanje ћidovske zajednice u Dubrovniku. Ћidovi su u Dubrovnik u neљto veжem broju poиeli doseljavati u 14.st., a broj im se naglo poveжao dolaskom Sefarda nakon pogroma koji su doћivjeli 1492. u Љpanjolskoj i 1496. u Portugalu. U Dubrovniku su obitavali u getu koji se iz sigurnosnih razloga i za jednu i za drugu stranu po noжi zakljuиavao, a koji su иinile ulice Zlatarska, Kovaиka i Ћudioska. Vodu su uzimali na Ћudioskoj, samo za njih podignutoj иesmi ( koja se u ondaљnje vrijeme nalazila pored Male иesme podno gradskog Zvonika, a danas se nalazi na Brsaljama). Pravna i druљtvena pitanja s gradom rjeљavali su putem konzula koje su sami birali. Uvaћeni иlanovi ћidovske zajednice (poznati lijeиnik Amatus Lusitanus/Marrano/Joao Rodriges, pjesnik Didak Pir/Isaia Koen/Yaakov Flavius i dr.) vrlo dobro su i slobodno funkcionirali i bili priznati u dubrovaиkoj sredini, a nerijetko su znali biti angaћirani i u konzularnim poslovima. Vrlo rano (1408.) Ћidovi su u jednom privatnom stanu organizirali Sinagogu, u kuжi u kojoj je i danas u funkciji ( po svojoj je starosti i neprekidnosti djelovanja, poslije one u Pragu, druga uopжe saиuvana Sinagoga u Europi). Godine 1538. odlukom Velikog vijeжa ova je Sinagoga, dobivљi i formalnu potvrdu svog postojanja, bila jedini inovjerni hram unutar gradskih zidina za иije je postojanje i djelovanje Dubrovaиka Republika izdala dozvolu.
Tek je u modernim vremenima omoguжeno i drugim vjerskim zajednicama uspostavljanje stalnih vjerskih objekata unutar gradskih zidina.
Za vrijeme austrijske okupacije, 1870-77., u srediљtu grada sruљen je dio palaиe Gunduliжa i na tom je mjestu podignuta Pravoslavna crkva (arh. Emil Vecchietti) – zdanje nametljivih gabarita i nevelikih stilskih (neobizantskih,) vrijednosti. Danas, uz crkvu, u zgradi Pravoslavne opжine djeluje Muzej ikona.
Vjerski prostor Islamske zajednice, organiziran je poslije II. svj .rata u stambenoj zgradi u ulici Marojice Kaboge, i bez istaknutih je vanjskih obiljeћja