Dubrovnik - nastanak i razvoj grada
Grad Dubrovnik upravno je srediљte i duhovno srce regije koja je svojim druљtvenim, gospodarskim, politiиkim, vjerskim i kulturnim identitetom i opжenito druљtveno-civilizacijskim (znanstvenim, pravnim, umjetniиkim…) domaљajima domaљila poziciju znaиajnog иimbenika mediteranskog i europskog suћivota u srednjovjekovnom, renesansnom pa i baroknom vremenu i koja svojih aduta u tom pogledu neprijeporno ima i danas. Ono pak љto Dubrovnik razlikuje od mnogih sliиnih gradova i љto ga иini uistinu iznimnim toposom ljudskog uljudbenog rasta i trajanja viљe je stvari odjednom. Za nekoga su to moћda иvrsti gradski obrambeni bedemi - sublimni fortifikacijski sklop kojega иini sustav funkcionalno povezanog moжnog i visokog kamenog ziрa, predziрa, kula, bastiona i tvrрava iz 14.- l7. st., kojim je Grad branio svoje ћitelje i svoju slobodu. Drugi жe dubrovaиku iznimnost pronaжi u uzornoj, detaljno i svrsishodno planiranoj gradskoj strukturi koja je iznjedrena s nesvakidaљnjim skladom i mjerom kako u detaljima izvedenih arhitektonskih objekata i urbanistiиkih odnosa tako i u njihovoj povezanosti u cjelinu. Treжima жe, pak, moћda viљe zaokupiti paћnju niљta manje sjajna, bogata, slojevita i turbulentna dubrovaиka povijesna zbilja te viљestoljetni razvoj i nadogradnja uljudbenog, kulturnog i umjetniиkog iskustva kojima je Dubrovnik uzdizao sebe utjeиuжi i na mnoge druge kako u svojoj neposrednoj blizini tako i u udaljenim prostorima. Иetvrti жe apostrofirati izgradnju renesansnih ladanjskih zdanja-ljetnikovaca i kulturu ћivota ostvarenu u tijesnoj vezi s prirodom itd… I svi жe biti u pravu, jer sve navedene иinjenice djeliжi su istog jedinstveno raskoљnog mozaika do иije istine nije moguжe doжi pojednostavljenjima niti fragmentarnom raљиlambom.
Preciznije detalje o nastanku grada (u 6.st. no vrlo vjerojatno i podosta ranije) zakrilo je pramenje zaborava, ali ostale su priиe i legende pa i podosta иinjenica i arheoloљkih nalaza koji upuжuju na, u zaljevu pod Srрem, moguжe postojanje luke joљ iz antiиkih grиko-rimskih vremena. U antiиkom vremenu, naime, luku se moglo urediti u bilo kojoj zaklonjenoj uvali u kojoj je bila pjeљиana plaћa (radi moguжeg izvlaиenja laрe na obalu) i uz plaћu dovoljno vode. Na podruиju danaљnje gradske luke ti su uvjeti postojali: razina mora bila je oko 3 m niћa nego danas pa je љljunkovita plaћa bila velika, a uz plaћu je bio veжi broj puиeva-izvora vode (u danaљnjoj Ulici od Puиa). Nadalje, u arheoloљkim istraћivanjima nakon potresa iz 1979. u blizini danaљnje Prvostolnice pronaрeni ostaci zidova kaљtela iz kasnoantiиkog vremena (IV.st.?), a u temeljima Prvostolnice otkriveni su ostaci temelja kasnoantiиke bazilike, koja svojom veliиinom ukazuje na postojanje crkvenog objekta (6.st.?) koji zasigurno nije bio izgraрen tek za malobrojnu posadu kaљtela koji je nadgledao pomorski prolaz izmeрu stijene Lave i otoka Lokruma. Takoрer, joљ odranije se zna za ulomak raskoљno oblikovanog sarkofaga od pantelejskog mramora pronaрen na otoku Koloиepu љto upuжuje na postojanje bogato ureрene ville rustice u neposrednoj blizini grada, a vaћni dokazi o postojanju ranijeg ћivota na ovim prostorima svakako su i ostaci ilirskih grobova na uћem podruиju grada i dr.
Uz moguжu antiиku luku se po svoj prilici bilo vrlo rano razvilo trgoviљte koje je kao i pomorski prolaz izmeрu otoka Lokruma i obale branila neљto kasnija bizantska utvrda podignuta na najviљoj litici hridi Laus/ Lave/ Raus/ Rausium (odatle i rano ime Dubrovnika Ragusa) koja je luku zatvarala s juћne strane i na kojoj se svio kasniji grad. Na stijenu se,naime, (oko 614.g.) sklonio, to je veж povijesno sasvim pouzdan podatak, dio stanovnika obliћnjeg Epidauruma (danas Cavtat) poruљenog i spaljenog u ruљilaиkoj provali Avara i Slavena (meрu kojima je bilo i hrvatskih plemena). Stijena Lave s proљirenim naseljem i plitki zaљtiжeni zaljev s lukom poloћenom izmeрu nje i na sjevernoj strani zaljeva prisojnih obronaka brda Srр (vis. 412 m) gusto obraslih hrastovom љumom - dubravom, te razvedeni poluotok s joљ jednom sigurnom lukom par kilometara zapadno od stijene (gruљka uvala) i obilje izvora pitke vode u neposrednom okruћju, bijahu privlaиno i poћeljno staniљte za ћivot, pa ne иudi da je dio osvajaиkih hordi, meрu kojima prevladaљe Hrvati, odluиio prekinuti ruљilaиke pohode i tu ostati zauvijek. Njihovim stapanjem s romanskim stanovniљtvom izbjeglim iz razorenog Epidauruma ubrzo je oformljeno jedinstveno naselje nazvano Ragusa, a slavenskim imenom Dubrovnik.
Od 7.st. dalje naselje se gospodarski razvijalo nezaustavljivo prerastajuжi u grad. Љireжi se na obliћnje ozemlje sve se kvalitetnije utvrрivalo, najprije drvenim i suhozidnim fortifikacijama, kasnije i zidanim kamenim, a snagu njegove uznapredovale mornarice i pouzdanost gradskih bedema najbolje su osjetili veж u 9.st. Saraceni koji su od 866.do 867.g. grad uzaludno opsjedali punih 15 mjeseci. Samo dvije godine kasnije (869., u vrijeme vladavine hrvatskog kneza Domagoja), prema navodima ljetopisaca, Dubrovnik je toliko ojaиao da je mogao pomagati i drugima pa su tako dubrovaиki brodovi u sastavu bizantske flote ponijeli i hrvatske иete u oslobaрanje juћnotalijanskog grada Barija od saracenske okupacije. Vrijeme je to i poиetka gradnje prvih gradskih predromaniиkih crkvica (od njih жe uz kasnije pregradnje neke preћivjeti i do naљih dana - Sv.Nikola, Sv.Luka, crkva Preobraћenja Kristova-Od Sigurate i dr.), љto жe biti izravna posljedica gospodarskog uzleta grada vidljivog ne samo u vrsnoжi i obilju klesarskih ukrasa i vrijednog crkvenog inventara koji gradnju ovih nevelikih sakralnih objekata prate veж i po, osamostaljenjem od splitske nadbiskupije, utemeljenju dubrovaиke nadbiskupije i metropolije (996.-999.) иiju su crkvenu vlast od 1120. priznavale sve ostale slavenske (sufraganske) biskupije u neposrednom susjedstvu.
U 10. i 11.st. zaљtititi grad jakim obrambenim zidovima postala je presudna ћivotna potreba. Koliko je fortifikacijska zaљtita bila vaћna pokazalo se viљe puta u ranijoj pa i kasnijoj gradskoj povijesnici, poglavito u vrijeme prodora makedonskog cara Samuila, oko 992.,koji je u ruљilaиkom pohodu na Zadar najprije zapalio Kotor pa razruљio i dubrovaиke zidine, a isto su s juћnim gradskim ziрem uspjeli uиiniti i Mleжani 1171. kada im se tada vojno i gospodarski joљ nedovoljno jaki grad bezuspjeљno suprotstavio u nametanju suvereniteta. Venecija se u tom trenutku nije obraиunavala samo sa sve opasnijim pomorskim suparnikom na Jadranu nego i s Bizantom, jer je иitava istoиna obala Jadranskog mora bila pod bizantskim suverenitetom, pa je i Dubrovnik od svog utemeljenja pa sve do 1205. (uz prekide izmeрu 1000.- 1008, zatim od 1125.-1165. te od 1171.-1172. kada je priznavao vlast Venecije ) bio pod upravom Bizantskog carstva. Iskoristivљi slabost Bizanta i snagu vojske koja je krenula u kriћarske ratove Venecija se domogla Zadra, Dubrovnika pa i samog Carigrada, tako da je Dubrovnik od 1205. sve do Zadarskog mira 1358., kada ulazi u sklop hrvatsko–ugarskog kraljevstva, morao priznavati suverenitet Venecije.
U 12. i 13. st grad se, premostivљi jarak koji je stijenu Lave dijelio od juћnih padina brda Srр, proљirio na gotovo danaљnji areal i okruћio za to vrijeme jakim i pouzdanim, tri lakta (oko 1,53 m) debelim, zidinama graрenim u kamenu i kreиu unutar kojih su naљla mjesto i dragocjena crkvena zdanja – monumentalna trobrodna romaniиka bazilika s kupolom-gradska Prvostolnica, za иiju je gradnju, prema legendi, novac priloћio engleski kralj Richard Lavljeg srca 1192.- te neљto kasnije sagraрena i raskoљno opremljena troapsidalna crkva Sv.Vlaha, svetiљte gradskog Parca ( Sv.Vlaho izabran je za nebeskog zaљtitnika Dubrovnika 971.) - od kojih je naћalost prva potpuno sruљena u katastrofalnom potresu - «velikoj treљnji»- koji je 1667. opustoљio grad, a druga je, preћivjevљi potres, jednako zlu sudbinu naљla u poћaru prouzrokovanom nemarom 1706.
Tijekom 14.st. ojaиane su kulama i poviљene gradske zidine иime grad i njegova utvrрenja poиinju poprimati danaљnji izgled, a u sklopu ureрenja gradskog areala dovrљena je regulacija gradskih ulica koje se od 1328. zapoиinju poploиavati kamenim ploиama i tavelama od peиene zemlje.
U 14. st. Dubrovnik je kupio poluotok Peljeљac (1333.) i tamo utemeljio dva naselja - Ston i Mali Ston - povezana zajedniиkim, 5,5 km dugim, zidinama koje su љtitile novoizgraрena naselja i tamoљnju solanu иija je eksploatacija bila znaиajan izvor prihoda dubrovaиkoj komuni.U narednim desetljeжima kupljeni su otok Mljet (oko sredine 14.st.), gornji dijelovi Ћupe i Љumeta (1357.) i Primorje (1399.).
Da bi se zaљtitio od osvajaиkih pretenzija Venecije, sredinom 14.st., Dubrovnik je priљao hrvatsko-ugarskoj kruni (1358.) pod иijim je suverenitetom ostao sve do 1526. Time je stekao potpunu samoupravu i samostalnost pa kneza bira iz redova lokalne vlastele a hrvatsko-ugarskom kralju je duћan samo plaжati tribut (500 zlatnika), vijati njegovu zastavu, 3 puta godiљnje pjevati laude u katedrali kralju u иast i pruћati mu pomoж u brodovima kada ovome to ustreba. Sigurnost pod kraljevskom zaљtitom Dubrovniku je omoguжila nesluжeni druљtveni razvoj i prosperitetnu gospodarsku ekspanziju kako u optimalnom zaokruћenju vlastita teritorija/posjeda tako i u pomorskom, trgovaиkom, manufakturnom, kulturnom, umjetniиkom i svakom drugom pogledu. Tako se Grad koji je joљ od 1181. nosio naziv opжine (comunitas ragusina), od 1441. poиeo i sluћbeno nazivati Republikom (Respublica Ragusina). Otada je, s posebnim uzletom u 15.i 16.st., dubrovaиka repatica uspjeљnosti nezaustavljivo rasla. Kupnjom Konavala - istoиnog dijela od Sandalja Hraniжa 1416. i zapadnog dijela od Radoslava Pavloviжa 1426. - Dubrovaиka Republika je definitivno zaokruћila svoj teritorij, a njen se tristogodiљnji sjaj poиeo gasiti tek u razdoblju nakon katastrofalnog potresa iz 1667.g. koji je razorio dvije treжine grada te, љto je bilo joљ pogubnije i sudbonosnije, desetkovao njegovo stanovniљtvo bespovratno uniљtivљi veliki dio povijesnog gradskog tkiva kao i vrijedno umjetniиko i materijalno blago koje je u gradu bilo pohranjeno i иuvano.